Nova teorija o postanku Svemira i života na planetu Zemlja


alt

    
                                                                         Svemir

         Već se i u starim civilizacijama postavljalo pitanje što je Svemir i kako je on nastao. Sve teorije o tome u prošlosti, bile su u skladu s tadašnjim znanjima i spoz-najama. To se uglavnom pripisivalo nadnaravnim silama i Bogovima. Prve pisane podatke o tome, ostavio nam je Mojsije u svojoj knjizi „Postanak“ prije 3.526 godina. On je za stvaranje Svemira i svijeta u njemu odabrao „Riječ Božju“, koja u sebi sadrži ne samo fizičko, nego i duhovno djelovanje.

         Iako je i Mojsiji već tada sigurno bilo jasno, da je i prije toga moralo postojati nešto od čega je i sam Bog nastao, on nije dublje u to ulazio, samo je opisao Boga kao glavnog izvršitelja te nepoznate sile. Zbog toga ni židovstvo ni kršćanstvo nikada nisu željeli raspravljati o tom, kako je i Bog nastao.
 

Suvremena znanost o postanku
Svemira

         O postanku Svemira u suvremenoj znanosti ima više teorija ali dominira ona, koja je već postala klasična, u kojoj se kaže, da je Svemir nastao prije 13,8 milijardi godina iz jedne neizmjerno guste nakupine materije, koja se naziva kozmičko jaje. Kad se to koz-mičko jaje u velikoj eksploziji, koja se u fizici naziva Veliki prasak, počelo naglo širiti, već nakon nekoliko minuta nastale su i prve subatomske čestice mase, neutroni, elektroni i protoni, koji su se dalje počeli udruživati i u prve najlakše elemente vodik i helij, sa čime započinje i sve ovo što mi i danas vidimo u svemirskom prostoru. Ali nigdje se ne kaže od čega se sastojala ta neizmjerno gusta materija koja je tvorila to kozmičko jaje, kao ni to, što je bilo prije Velikog  praska?

         Na ta pitanja, kakva je to bila materija od koje je nastalo kozmičko jaje i što je bilo prije Velikog praska, nema baš zadovoljavajućih odgovora. Jedan od njih je i da prije Velikog praska nije postojalo ništa, jer nije bilo prostora i vremena. Tek nakon nastanka vremena prostor se mogao širiti, pa je i vrijeme moglo početi teći.  Zato su još i danas u suvremenoj znanosti prostor i  vrijeme vrlo usko povezani, pa se mnogi fizičari pitaju, je li to samo ljudska apstrakcija, ili i fizički entitet? Običnim ljudima su te dvije kategorije uglavnom pot-puno jasne: Prostor je svaka praznina koja ih okružuje, a vrijeme razmak između dva događaja, ili trajanje nekog procesa.

         Veliki prasak se u suvremenoj znanosti često uspoređuje i sa nastajanjem i nesta-janjem neke zvijezde. To se objašnjava na slijedeći način: Kad zvijezda potroši zalihe vodika koji joj služi kao gorivo, ona se smanjuje na desetinu svoje prijašnje veličine. Zbog toga se u njoj povećava pritisak i temperatura, pa nastaje nuklearna fuzija, u kojoj od helija nastaju i teži elementi, kao što su ugljik, kisik i drugi. Na kraju takva zvijezda za-vršava kao crveni div, što je i posljednja faza njenog života.

         Kako u suvremenoj znanosti o Velikom prasku ima mnogo nejasnoća, javljaju se i druge teorije, kao što su: da prostor i materija uopće nisu nastali u Velikom prasku, da se Svemir kreće u vječnome krugu, u kojemu nastaje i nestaje, da Svemir nije nastao u nikakvoj visokoj temperaturi, nego u smrzavanju, i slično.

         U svim tim teorijama uglavnom se polazi od toga, da je to samo jednokratna pojava, u kojoj je tada morao nastati i sav potreban broj protona, neutrona i drugih subatomskih čestica, od kojih se i sada sastoji cjeli sadašnji Svemir.

         Kako se u suvremenoj znanosti tvrdi, da se u svim zvijezdama zbog fisije i fuzije od-vijaju nuklearni procesi u kojima dolazi do cijepanja i spajanja jezgri atoma, pri čemu se veliki dio protona i neutrona ponovo pretvara u toplinu, pa ako bi Veliki prasak bio samo jednokratna  pojava, to bi za izvjesno vrijeme dovelo do toga, da se Svemir neminovno vrati u ono isto stanje, u kojemu je svoj život i započeo
 

Nova teorija o Velikom
prasku

            U ovoj novoj teoriji polazi se od toga, da Veliki prasak nije jednokratna, nego po-novljiva pojava, koja se događa prilikom eksplozije svake super velike zvijezde ili supernove u svim galaktikama, pa i u našoj galaktici. Za prvotni nastanak Svemira, i svega što se i  danas nalazi u njemu, zaslužna su dva temeljna oblika energije: To su toplina, i njeno suprotno djelovanj, hladnoća!

                                                                Opis topline

         Prema suvremenoj znanosti, najsitnije i nedjeljive čestice mase u prirodi jesu neu-troni, protoni i elektroni, koji se smatraju i temeljnom građevnom strukturom materije, od kojih se sastoji i cijeli Svemir. Ove čestice mase se nazivaju kvarkovi, i sitnije čestice od njih, nigdje se u fizici i ne spominju.

         Prema ovoj teoriji, toplina se sastoji od još sitnijih čestica od kvarkova, čije po-stojanje se u prirodi još uvijek ne može otkrivati nikakvim tehničkim sredstvima, ali prema fizikalnom ponašanju topline može se zaključiti, da su te čestice neutralnog točkastog,  bezdimenzionalnog oblika, da one s promjenom svog titranja mogu stvarati različite nivoe temperature, koja u Velikom prasku može dosezati i do više milijardi stupnjeva Celzija.
 

Porijeklo topline

         Mi ne znamo otkuda toplina potječe, kada i kako je ona nastala. To nije nitko teme-ljitije ni izučavao, pa ni u literaturi se nigdje izričito ne kaže što je to toplina! Jedino se opisuje njeno djelovanje, što je ljudima uvijek bilo dovoljno, jer su pomoću nje mogli obavljati mnoge korisne radnje: zagrijavati stambeni prostor, pripremati hranu, koristiti je u tehničke svrhe i slično.

                                Zgušnjavanje razrijeđene

                                                topline

         Kada se energetski nivo čestica razrijeđene topline spusti do one granice, koja se i sada u fizici naziva nula, mijenja se njihovo fizikalno ponašanje. Prestaje međusobno odbijanje ili ekspanzija i nastaje ono, što se i u svakodnevnom životu naziva hladnoća. U toj hladnoći čestice topline potpuno mijenjaju svoje fizikalno ponašanje. Zbog razlike potencijala počinju se međusobno privlačiti i udruživati u prvotne krupnije čestice mase, kao što su neutroni, elektroni i protoni, od kojih daljnjim udruivanjem i pridruživanjem nastaju i veće složenije nakupine  mase, atome, molekule pa i cijela svemirska tijela.

         Takvo privlačenje između zgusnutih čestica topline i njihovih nakupina, u suvre-menoj fizici nalazi se pod i imenom gravitacija, za koju se i u suvremenoj znanosti još uvijek točno ne zna, kako i zbog čega ona nastaje.

         Kako se u česticama topline i nakon njihovog zgušnjavanja još uvijek zadržava neka količina toplinske energije, njenim zračenjem hladnoća poprima sve nižu temperaturu, koja u našem dijelu svemirskog prostora može dosezati i manje od -273,15°C,  što se  u današnjoj fizici  smatra i najnižom  temperaturom u prirodi.

         Ta hladna temperatura na površini nekih planeta u našem Sunčevom sustavu primje-rice iznosi; na Plutonu oko -235°C, na Saturnu -185 °C, na Merkuru -170 °C,  i  na Jupiteru
-130°C, slično kao i na mnogim drugim planetima u Svemiru.

         Prijelaz topline u hladnoću najbolje se može vidjeti kod rashladnih uređaja ili hladnjaka, kod koji se putem kompresora tlačenjem, iz krutih čestica materije istiskuje toplina, poslije čega u frižideru ostaje samo snižena temperatura ili hladnoća, koja se i u našem dijelu  svemira u prosjeku kreće oko -270 °C. 

         Da se toplina u svom hladnom i zgusnutom obliku nalazi u svim oblicima materije vidi se i po tome, što se ona iz ogrijevanog drveta, nafte, plina, urana i slično, pod određenim uvjetima uvijek može vraćati u svoje razrjeđeno plinovito stanje, u kojemu se prije toga i nalazila.

Ponašanje zgusnutih čestica topline
 u pojedinim fizikalnim
procesima

         Zbog djelovanja privlačnih i odbojnih sila između atoma i unutar njih, nastaje tako-zvano agregatno stanje toplinske materije. Kada između atoma djeluju samo privlačne sile, nastaje kruto ili kristalno stanje materije, a kada djeluju samo odbojne sile, nastaje plinovito stanje. Između krutog i plinovitog stanja toplinske materije postoje i prelazna stanja, među kojima se najčešće javlja tekuće stanje ili tekućina.

         Sva čvrsta tijela imaju svoj određeni oblik i volumen, dok tekućine imaju samo volu-men, ali ne i oblik. Tekućine zauzimaju samo oblik posude u kojoj se nalaze, dok plinovi nemaju ni određeni oblik ni određeni volumen.

         Za fizikalno ponašanje čestica i nakupina masa topline je karakteristično, da u njima postoje takozvane provodne zone, koje nastaju tamo gdje se dodiruju dvije dodirne povr-šine istog energetskog nivoa. Takve provodne zone su naročito važne kod kretanja elektrona i gibanja svemirskih tijela.

         Slobodni elektroni u vodičima se mogu kretati samo duž provodnih zona, pod utjeca-jem vanjske sile, koju stvara toplinska energija u obliku magnetizma. Na isti način kao i elektroni, sva svemirska tijela, pa i planete oko Sunca se kreću duž provodnih zona, zbog čega i ne dolazi do njihovog sudara. Slično je i sa satelitima, koji se kreću u provodnim zonama s potiskom kojega dobivaju u trenutku odašiljanja

                                                                        

                                                               Nastavak knjige
..........................................................................................................

.........................................................................................................

.........................................................................................................


                                                             Naslovnica