Samo zapisano ostaje

alt

Odlomak

Agresija na Petrinju
1991. godine

         Početak 1991. godine u cijeloj Hrvatskoj nije ništa dobro obećavao. U Kninu je srpsko nacionalno vijeće donijelo rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i srpske “autonomne oblasti krajine”. U Pakracu su razoružavani policajci hrvatske nacionalnosti. U Srbiji je izvršena otimačina imovine petrinjskog “Gavrilovića”. Krajem ožujka, Skupština općine Dvor na Uni donijela je odluku o izdvajanju ovog mjesta iz Republike Hrvatske i pripajanju tzv.“sao krajini”. Na Plitvicama je došlo do sukoba između pobunjenih Srba i hrvatskih redarstvenika, gdje pada i prva hrvatska žrtva. U Svibnju su pobunjeni Srbi u Borovom Selu napali autobus s hrvatskim redarstvenicima, pri čemu je poginulo 12, a ranjen 21 policajac. U vojarnu “Vasilj Gaćeša” u Petrinji, dolaze “specijalci iz Pančeva”. U lipnju pobunjeni Srbi vrše napad na policijsku postaju u Glini, u kojemu su tri policajca poginula, a deset ranjeno.
         U takvim prilikama boravak u Petrinji je postao nesiguran, pa sam s Rozom i Lahorom privremeno otišao u Mađarsku, odakle sam pratio razvoj događaja. U Mađarskoj smo ostali oko mjesec dana, poslije čega smo se ponovo vratili kući. Tada smo vidjeli da mnogi Srbi iz Petrinje sa svojim obiteljima odlaze prema Glini, i sobom voze najnužnije stvari, ali o tome svojim susjedima, nama Hrvatima, nisu ništa govorili. 

        Slučajno sam susreo jednog poznanika Srbina, partizanskog prvoborca i potpukovnika u mirovini, koji je stalno odlazio u obližnje selo na Banovini, gdje je imao rodbinu. Upitao sam ga što se tamo događa? Kako je on imao povjerenja u mene, jer sam i ja bio učesnik partizanskog rata, ispričao mi je da su tamo stigli instruktori iz Srbije, koji okupljaju narod i govore mu kako smo mi u Petrinji opljačkali Baniju, pa narod sada treba  uzeti natrag "svoje!" - Već su odredili i ulice u Petrinji, koje će kojem selu pripasti! - reče on.
         Ni njemu se to nije sviđalo, jer nije znao ni kako će njegova kuća pri tom proći, ali je smatrao da se to možda ipak neće dogoditi. Ja sam to shvatio mnogo ozbiljnije. Došao sam kući, i u kamp prikolicu koju smo imali u dvorištu, počeli smo unašati najnužnije stvari, i pripremati se evakuaciju.

 

Posljedice srpske agresije

         Kad smo se poslije "Oluje" vraćali u Petrinju, znali smo da je grad porušen i popaljen, ali ono što smo ugledali, bilo je gore od onoga što smo očekivali. Kad je napravljen konačni spisak svih prognanika koji su morali napustiti Petrinju i svoje domove, taj broj je iznosio: 10.535 građana. Od toga 9.352 Hrvata, 215 muslimana, 790 Srba i 178 ostalih.
         Za vrijeme rata i okupacije Petrinje, pored velike štete na gospodarskim objektima, oštećeno je i uništeno preko 3.350 stambenih objekata. Od toga je potpuno porušeno i popaljeno, bez  ikakve mogućnosti popravka, 1.579. stanova i kuća. Većina povratnika ostala je tako bez ikakve imovine, s kojom bi mogli nastaviti život. U samoj Petrinji za vrijeme okupacije, ubijeno je preko 300 civila, Hrvata, uglavnom starijih osoba, koji su tu ostali, jer su vjerovali da oni nisu nikome ništa nažao učinili.
         Do kraja domovinskog rata, poginulo je i nestalo 224 branitelja, koji su mjestom stanovanja i života pripadali bivšoj općini Petrinja. Da naša vojska nije, i unatoč velikim žrtvama, stalno osiguravala napuštanje grada, Petrinju bi sigurno zadesila slična sudbina kao i Srebrenicu, jer su na djelu bili: ista ideologija, ista strategija, ista vrsta ljudi, i isti naputci iz Beograda.
         Prva poznatija osoba, koja je poslije rata došla iz Beograda u Zagreb, bio je Patrijarh Pavle, koji je u svome govoru u Zagrebu rekao: “O nama ne ovisi u koje ćemo se vrijeme roditi, od kojih roditelja niti koje rase. Za to nemamo ni zasluge ni krivnje. Ali, da li ćemo nastupati kao ljudi ili kao neljudi, to ovisi o nama!” Patrijarh Pavle je tom prilikom Srbima u hrvatskoj poručio, i da časno ispunjavaju svoje građanske dužnosti i poštuju zakone ove države, da budu dobri susjedi i vrijedni radnici, pa će ih to uzdići nad drugima.
         Ovo je zaista bio lijep govor Patrijarha srpske pravoslavne crkve, samo je on nažalost došao vrlo kasno. Tek tada, kada je valjda i on shvatio da je ideja o Velikoj Srbiji potpuno propala, a povjerenje među ljudima i suživot  za dugo vremena izgubljeni.
         Svima nama prognanicima, za uvijek će ostati neshvatljivo, kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji mogla događati pred očima više od osam tisuća Srba, koji su poslije nas tu ostali, i koji su sa oružjem u ruci samo mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.
          Zar se nitko od njih nije tada sjetio, kako su mnogi Hrvati 1941. godine, i golih ruku, odlazili u partizane da se suprotstave sličnom zlu, koje je tada, prije svega, njih zadesilo. To je učinio i autor ove knjige, iako je tek tada navršavao 13 godina, pa smatra da ima puno pravo postavljati takva pitanja!
         Kada gledam Srbe koji se vraćaju u Petrinju i teško uključuju u suživot s onima koje su prognali i čije su domove pljačkali i palili, često razmišljam o tome, kako su se mogli tako ponašati. Svima nama, koji smo zbog toga stradali, to je i danas nepojmljivo. Bez obzira na to što ih je na takve postupke navodilo i tko ih je na to poticao, to se nikada neće zaboraviti. Ta sramota će ih  i nadživjeti!

                                                    

                                             

Naslovnica