Surovo nalazište

alt

Odlomak

  POVRATAK

         Nakon odlaska iz Njantakare, Raši je jahao cijelo prije podne, zatim se odvojio od glavne ceste i prijekim putem krenuo prema jezeru Burigiju. Znao je da će na tom putu, obraslom grmljem i drugim zaprekama, imati poteškoća, ali vjerovao je da će s Liscem i Crvenkom sve to savladati. Najveći problem bila mu je pitka voda, na koju su konji vrlo osjetljivi.
         Dok je polagano jahao, imao je vremena o svemu razmišljati. Sjećao se svih događaja, koji su se zbili prije odlaska iz sela. Pokojni Makamba želio je da se i na tom području uzgajaju konji, pa je iz sjevernog dijela Njase doveo kobilu i pastuha, da se tu rasplode. S njima je stiglo i malo crveno ždrijebe, koje je unijelo pravu radost u selu. Sva djeca trčala su za njim. Zbog njegove boje, nazvali su ga Crvenko. Raši tada nije ni slutio da će se upravo na tom konju jednoga dana, upravo on, vratiti u selo.
           Sunce je nesnosno pržilo i dan je bio težak za putovanje. Kad je primijetio da konji postaju umorni, nije ih više požurivao.   Prošlo je više od dvije godine otkako je otišao od kuće. To vrijeme brzo je proteklo. Sjećao se svog bolesnog brata Masinde, s kojim je tada krenuo u Dar es Salam, da se on tamo izliječi; njegove smrti, pokopa, i prvog susreta s velikim gradom.
         Sada ni sam nije znao zbog čega je tamo stalno ostao. Upoznao je nekoliko prijatelja, koji su ga nagovorili da se zaposli u luci, i on im se pridružio. Stanovali su u baraci, u sobi, u kojoj ih je bilo dvadesetak, jer tako je bilo jeftinije.
         Neki od njih, kao i on, prihvaćali su život takav kakav on jest, dok su drugi stalno zbog nečega rogoborili; ljutili se na poslodavce, koji su ih slabo plaćali, nadzornike, koji su ih tjerali raditi, trgovce, koji su ih varali. Neki od njih štedjeli su svaki cent, dok su drugi, za jednu ili dvije večeri, zapili skoro cijelu svoju tjednu zaradu. Tada bi do sljedeće plaće bijedno životarili. Raši je bio štedljiv i najviše se družio s momcima, koji su bili kao i on. S njima je uvijek rado razgovarao, pa i zapjevao.
         Ponekad večerom, kad bi u krčmi slušao priče starih radnika, od kojih su neki proveli gotovo cijeli život u luci, toliko bi se rastužio, da je odlazio na ulicu i njome besciljno lutao. Najradije je šetao obalom. Kad bi se umorio od dugog hodanja, sjeo bi na neki koraljni greben i satima slušao šum valova, koji su dolazili s dalekog Indijskog oceana. Ponekad je tu, na kamenju, znao i zaspati. Ujutro bi ga probudio svježi zrak, koji je s kopna donosio miris tropskog cvijeća, klinčeka ili naranči u cvatu. Tada bi samo dlanovima protrljao oči i krenuo na posao.
          Tako su prolazili dani i mjeseci. Promijenio je i zaposlenje, ali ni time nije bio zadovoljan. Kad je shvatio da ovdje neće mnogo zaraditi i skoro ništa uštedjeti, uhvatila ga je želja za povratkom kući. Ali taj odlazak pratile su svakojake poteškoće.
          Putem je upao i u nepriliku, iz koje su ga izvukli članovi Noelove ekspedicije. S tim momcima, s kojima je dalje putovao, toliko se sprijateljio, da bi najradije uvijek s njima ostao. Dok je u kolima slušao njihove razgovore, mnogo je toga naučio.
         Još u Dar es Salamu, prijatelji su mu govorili, da ljudi koji nemaju istu boju kože, ne mogu dobro zajedno živjeti. Ali on je sada o tome sasvim drugačije razmišljao. Noel je bio bijelac, Pari Arap, a Gani domorodac. Ali svaki od njih bio je spreman za onoga drugog sve učiniti.
          Kako je do zalaska Sunca imao pred sobom najviše sat jahanja, počne tražiti pogodno mjesto za noćenje. Na kraju je takvo mjesto i pronašao. Iako je noć protjecala mirno, često se budio i obilazio konje, koji su nedaleko pasli. Bojao se da im se ne privuče kakav lav, kojemu su konji prava poslastica.
          Čim je počelo svanjivati, krenuo je dalje. Izjahao je na područje, koje je naizmjence prekrivala šuma i savana. U mislima se stalno vraćao i na ono, što ga je očekivalo po dolasku u selo. Na njemu je sada bio red da preuzme dužnost poglavice. Znao je da je to težak i odgovoran posao, ali boraveći u Dar es Salamu, stekao je mnoga iskustva. Tamo je shvatio, da se ni u selu ne može više živjeti kao ranije, ali je znao i to, da ljudi teško prihvaćaju bilo kakve promjene.
         U sjećanje mu se stalno vraćao lik pokojnog oca, Makambe. Bio je nesretan što ga nikada više neće vidjeti i s njime razgovarati. Zbog grešaka koje je činio u mladosti, pokojni Makamba nije bio baš zadovoljan njime, ali sada bi se sigurno bolje razumjeli. Nije mogao shvatiti zašto su ga ubili. Mnogi su k njemu dolazili po savjet. Svakoga je li­jepo primio, i pomogao mu koliko je mogao. Ali očekivao je, da će o svemu tome više saznati kad stigne u selo. Sada mu je bilo poznato samo to, da je pobunu predvodio Uriva, i da je u toj pobuni poginulo dosta ljudi, među kojima i poglavica Makamba.
         Njihovu porodicu, posljednjih godina, stalno je pratila neka nesreća. Najprije je u lovu poginuo Rašijev stric Musanda. Zatim je umro Rašijev najmlađi brat Masinda. Na kraju je stradao i sam otac! Kakva je to Božja kazna? - pitao se Raši. - Što su oni učinili velikom Munguu nažao?
          Istina je, da su u selu i drugi umirali. Ostajale su samo uspomene na njih i njihov duh, kojega je jedino mogao dozvati vrač. Njegov utjecaj u plemenu bio je vrlo velik. Ne samo zato što je on liječio bolesnike i mogao razgova­rati s Bogovima, nego i zato što je utjecao na cjelokupni život plemena. Iako su mnogi postajali žrtve njegovog ne­znanja, ljudi su mu ipak vjerovali.
         Pokojni poglavica pokušavao je taj njegov utjecaj u plemenu smanjiti, ali je u tome slabo uspijevao. Vrač je nalazio podršku, ne samo onih koji su ga se bojali, nego i onih, koji su iz toga izvlačili korist! - Pa možda uzroke sukoba treba tražiti i u tome! - razmišljao je Raši.
         Njemu se dopadala odlučnost, s kojom su vlasti u Dar se Salamu provodile svoje zakone, makar je to ponekad bilo i vrlo grubo. Ali shvaćao je da ljude nije lako natjerati u red. Sa strahopoštovanjem je gledao u luci velike prekooceanske brodove, koji su prema jahtama i čamcima pored njih, bili prave grdosije, pa je i to uspoređivao sa svojim selom.

                                             Nastavak knjige

                   ......................................................................................................................................

Naslovnica